Tamna strana hrvatskog nogometa

Ah, taj nogomet- Najčešće te riječi u teškom uzdahu ispuštaju žene dok njihovi dragi sjede pred TV-om i gledaju neku zanimljivu utakmicu. Ništa ih ne bi moglo odvojiti od te ubojice vremena. No, u nekih žena, nogomet je vrlo popularna stvar. I tako, dok sam 04. rujna sjedila sa prijateljicama u jednom zagrebačkom kafiću i nestrpljivo, u navijačkom tempu, čekala početak utakmice između Hrvatske i Malte, mnoge su navijačice, gledajući pripreme naših nogometaša, samo komentirale: Vidi ti našeg kapetana, pa ja pojma nisam imala da je tako zgodan. Ili pak, mlađe djevojke ipak više preferiraju 21.-godišnjeg Niku Kranjčara. . . I dok bi se cure prepucavale oko toga koji je nogometaš zgodniji, dečki su slavili svaki gol koji bi na treningu zabio legendarni Dado Pršo ili napadač njemačkog Werdera Ivan Klasnić. Još par minuta do početka. Adrenalin iz sekunde u sekundu raste. Napokon je došao i taj trenutak. Utakmica je počela. Od ovoga je trenutka sve na biti ili ne biti. Otići direktno na Svjetsko prvenstvo ili se još dodatno mučiti kroz kvalifikacije i čekati do zadnje utakmice kada će odluka biti okončana, sviđala se ona nama ili ne. . . Nisi rekao ni keks, a već je prošlo 15 minuta. Doživjeli smo veliko razočaranje jer doista nikada ne bi zamislili da će se naših 11 mušketira mučiti sa momčadi koja spada u sam podrum europskog nogometa. Jer, ona ekipa koja je isrčala na travnjak pred 500-tinjak hrvatskih navijača (koji su i brojkom i glasom nadmašili malteške), to definitivno nije bila Hrvatska. Bili su prespori, nepokretljivi, bez ikakvih ideja. Nije bilo pravih prilika. Ne bi ni došli do 16-erca na protivničkoj strani, a malteški bi nam sokoli već oduzeli loptu. Nešto aktivniji igrači u hrvatskim redovima bili su Zagrepčanin Niko Kranjčar i dečko iz Metkovića Darijo Srna. Srna je nespretno pucao s 13-tak metara, lopta se sretno odfelšala do mladog Kranjčara koji je sigurno pospremio loptu u mrežu. Bilo je to u 19.-oj minuti. Nakon našeg vodstva malteškim je nogometašima u potpunosti pala koncentracija. Ali se nisu predali. U nastavku, tempo je sa strane domaćina ojačao. Večinom se igralo pred vratima našeg Stipe Pletikose. I sve je bilo u najboljem redu do 74. minute kada je iz kornera na 1:1 povisio Steve Welman. Od tog je trenutka počela panika. Kao kada Vas netko zalije mrzlom vodom. Kao da su sve muke i sav trud bili uzaludni. Nitko nije mogao vjerovati što se događa, ni navijači, ni igrači. Nitko. Imali smo milion šansi, ali lopta jednostavno nije htjela ući. Baš šteta što smo tek sada počeli igrati žestoko i aresivno. Zbog povećane doze nervoznosti, svoj drugi žuti karton zaradio je Mario Tokić što ga isključuje iz sastava za Švedsku. Proradili su i Josip Šimunić, Niko Kovač te Ivan Klasnić. U utakmicu su ušla 2 najbolja igrača 1. HNL i napadački dvojac Modrog asambla iz Maksimirske 128- Ivan Bošnjak i Eduardo da Silva. I oni su imali nekolicinu šansi, ali kad Vas neće onda jednostavno neće. Iznad malteškog gola, sjevalo je sa svih strana. Svakog trena rodile su se nove prilike, ali 15 minuta je očigledno bilo premalo vremena da dođe taj trenutak kada bi se mreža ponovno zatresla. Napokon se čuo i poslijednji sudački zvižduk. Šokantnih, neistinitih i nestvarnih 1:1. Na našu su veliku žalost, tim su rezultatom Vatreni uvelike ugrozili svoj odlazak na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj. Da bi stvar bila još gora, tek 5 minuta pred kraj utakmice, naši su navijači počeli divljati bacajući stolice na Maltežane. Zbunjeni i nenaoružani policajci uzvratili su bacajući stolce natrag na naše ljude. U tom je sukobu viđeno 10-tak krvavih glava. Taj se užas nastavio sve do dolaska specijalaca koji su priveli 100-tinjak Hrvata. U tom privođenju, mnogi su ih policajci vrijeđali i cipelarili. Na kraju im je suđeno 2 godine zatvora ili 7 mjeseci uvjetne . . . Nema sumnje da će novčana kazna za Hrvatski nogometni savez biti zastrašujuće velika . . . Svi smo u šoku: Hrvatska, Malta kao i cijeli nogometni svijet, a mi se samo nadamo da će ova noćna mora što prije biti zaboravljena i da ćemo svoj obraz osvijetliti pobjedom nad Švedskom 08. listopada kada najjača Skaninavska momčad dolazi u Zagreb.

Interview: DADO PRŠO

Srijeda je, 30.ožujka 2005. Nad Zagrebom neko čudno vrijeme, prohladno, kao pred kišu. Ali proljeće se ipak osjeća u zraku, u meni i u ljudima oko mene. Ili mi se sve to samo čini, jer današnji je dan za mene dugo očekivan i jako važan.

Danas imam priliku razgovarati s velikim hrvatskim nogometašem Dadom Pršom.

Nešto prije 12.00 sati dolazimo pred hotel Sheraton gdje se nalazimo sa gospodinom Brankom Stipkovićem, dugogodišnjim, uglednim novinarom Sportskih novosti i čovjekom koji mi je omogućio ovaj intervju. Čekamo autobus koji će hrvatske reprezentativce dovesti iz Čateža, gdje su održane posljednje pripreme pred današnju utakmicu s Maltom.

U očekivanju uzbuđenje raste, a dolaskom naših nogometaša, u hotelu se potpuno mijenja atmosfera. Sve postaje živo, veselo, dinamično, puno pozitivne energije. Neki su došli samo pozdraviti. Neki čestitati na uspješno odigranom susretu s Islandom. Ali većina je raspoložena radno i užurbano jer ipak je danas utakmica koju svi trebaju dobro odraditi.

Upravo zbog toga, moram reći da Dado Pršo nije profesionalac samo na terenu. Slavni nogometaš srdačno je pristao na razgovor čim je stigao u hotel.

Ja sam ga čekala sa cijelom hrpom pitanja, moj je brat bio spreman početi snimanje razgovora, pa da ne odugovlačim previše, prelazimo odmah na pitanja i odgovore.

• Misliš li da Hrvatska može poremetiti račune slavnima na SP-u u Njemačkoj i ponoviti uspjeh iz '98. ?
Čovjek se uvijek mora nadati, jer uspjeh je jedna velika stvar u životu i inače mislim da je to motor svega. U stvari,… to je volja, htijenje i želja. Jako je bitno da se uvijek nadamo, jer je sve moguće, iako je jako teško doći do jednog tako velikog uspjeha.

• Gdje se izgubio doista fantastični naraštaj u kojem su bili: Deranja, Ivan Leko, Josip Šimić, Biščan, Šerić, Balaban, … pobjednici iz Beograda sa 6:2?
Biščan je sada u Liverpoolu. Balaban isto tako ima karijeru, bio je u reprezentaciji, pa sada nije. Deranja igra u Francuskoj. Karijera sportaša je dugačka i teška, nekad si na vrhu, nekad si na dnu, a to je tako i inače u životu.

• Koga priželjkuješ u skupini na SP-u, a koga ne?
Hm…, možda bih volio Francuze. Da, Francuze bih sigurno volio u skupini! A ne bih volio…, eto, ne bih volio Engleze.

• Koja je, po tebi, idealna 11-orka za SP?
Da sam ja izbornik? Ne bih bio realan pa ne bih odgovorio na to pitanje.

• Ima li mjesta u reprezentaciji za Daria Zahoru?
Ako nastavi sa dobrom igrom, zašto ne!?

• Što misliš o Cici Kranjčaru kao izborniku?
Vrlo je, vrlo mlad i rekao bih moderan.

• Vidiš li sebe jednog dana kao izbornika?
Ne!

• Kako je u Škotskoj i da li su Škoti stvarno škrti?
Ja stvarno ne znam odakle potječe ta priča da su škrti. Ne bih rekao da su takvi. Ali mogu reći da mi je lijepo u Škotskoj i Škoti su za mene stvarno jedan fantastičan narod.

• Kako komentiraš ovu sezonu Glasgow Rangersa?
Nije loša. U početku je bilo teško, zatim smo krenuli na bolje, pa smo izgubili nekoliko igrača, ali je sve prošlo dobro i sve je došlo na svoje.

• Što misliš o krizi u hrvatskom nogometu?
Kriza je, svugdje u svijetu. Što se tiče nogometa, nisu više oni dani što su bili, pa znaš i sama, kada za djecu treba oprema i puno baluna, zapravo, stalno je u pitanju lova i financijska pomoć. Treba ih voziti na treninge, treba naći dobre terene, opremu, nogometne majice, kopačke i tu je potrebna financijska pomoć pa je trenutačno kriza svugdje u svijetu.

• Misliš li da bi Ćiro mogao izvući Dinamo iz ovog užasa?
Karijera nekog nogometaša, i općenito sportaša, je teška pa su tako i Dinamo i Hrvatska generalno pali. Ove godine Liga za prvaka nije jaka, ali što se tiče Dinama zašto slijedeće godine opet ne bi igrao Ligu za prvaka?! Treba biti optimističan, nikada se ne smije izgubiti nada.

• Što misliš o transferu Nike Kranjčara u Hajduk?
Vidjelo se kako su to navijači prihvatili na utakmici s Islandom. I mene je malo uzdrmalo kad sam čuo, stvarno je bilo neočekivano. Zna se što znače Dinamo i Hajduk, tako da to ne bih komentirao. Iako vidiš, npr. što se tiče škotske lige, takvi transferi iz Rangersa u Celtic i obrnuto, nema šanse da se dogode.

• Planiraš li zaigrati za Dinamo?
Pa, daj Bože da završim ovaj ugovor sa Rangersima kako treba i da ljudi budu zadovoljni sa mnom te ćemo onda vidjeti šta ćemo dalje.

• Koliko je za uspjeh momčadi važan trener, a koliko talentirani pojedinci?
Da smo napravili neki veliki svjetski uspjeh, možda talenti kao što su prije bili. Poput Bobana, Bokšića, Šukera. Mislim da, ako više radimo da se vidi rezultat, a čim smanjimo rad odmah se to uoči. Tako da ćemo raditi dokle možemo, ali mislim da su važniji igrači, iako se za loš rezultat najprije okrivi trenera.

• Misliš li da trener stvara veliku momčad?
Trener može stvoriti veliku momčad, ali opet kažem da trenera čine igrači.

• Što misliš o zlatnim rukometašima?
Bili su izvanredni, napravili su veliki uspjeh.

• Tko ti je najbolji?
Pa, nikad ne volim izdvajati pojedince u bilo kojem kolektivnom sportu jer je tu jako bitna cijela momčad. S druge strane, Janica je sama i to je potpuno drugačija
situacija. Stvarno ne bih volio govoriti o pojedincima jer naglašavam bitan je kolektiv, a ne jedan igrač.

• Misliš li da je u sportu lakše uspjeti kao pojedinac ili u sklopu momčadi?
Mislim da je ljepše igrati u sklopu momčadi gdje imaš veće doživljaje. Kad čovjek igra u momčadi veće su fešte, a ako dođemo do nekog uspjeha nezaboravljivo je.

• Da li bi volio da ti djeca budu profesionalni sportaši?
Naravno da bih volio da postanu sportaši. Što se tiče žena u sportu, malo je teže i drukčije, kako da kažem, tu je i trudnoća i mala djeca i sve zaustavlja tvoju karijeru. Tako mislim za moju malu. A za maloga nogomet, kako je i počeo.

• Tko je na tebe najviše utjecao u životu?
Mama. Mama, žena, kćer, samo malo da nekoga ne izostavim…
Mama, žena, kćer, sin, strina. Dobro sam rekao mama, žena, kćer, sin i strina.

Ovo je pitanje na kojem se Dado najduže zadržao i premišljao i vidjelo se da mu je vrlo bitno da naglasi važne osobe u svom životu. Sa puno ljubavi i emocija je prebirao po svojoj obitelji i u njegovim sam riječima osjetila silnu toplinu i zahvalnost. Shvatila sam koliko mu je dragocjena obitelj.

Dalje smo razgovor nastavili kroz blitz pitanja, na koja je Dado neumorno odgovarao:

• Tko ti je nogometni uzor?
U Hrvatskoj mi je uzor Bokšić, i to od malih nogu, a u svijetu je to Ronaldo jer je stvarno bio fenomenalan.

• Najveći hrvatski sportaši?
Ovdje bih napravio iznimku, budući da je košarka kolektivan sport, pa ću reći Dražen Petrović i Janica Kostelić.

• Što nakon karijere i planiraš li napraviti veliki oproštaj poput Bobanovog?
Još ne znam što nakon karijere, ali ne mislim napraviti veliki oproštaj.

• Misliš li da ti je frizura po propisima UEFA-e i FIFA-e?
Da, smatram da je, jer ova frizura postoji duže od nogometa tako da mislim, što se frizure tiče, neću imati problema.

• Moja je škola sudjelovala u utrci Terry Fox Run. To je organizacija koja uz sport pomaže u borbi protiv raka. Da li si ti bio član neke humanitarne organizacije i da li bi sudjelovao u nekoj akciji?
Jesam, bio sam član dosta humanitarnih akcija i u Hrvatskoj i u Škotskoj. Rado bih se odazvao, svakako.

• Misliš li da se prikupljenim novcem može smanjiti patnja ljudi na Zemlji?
Mislim da može, iako nije sve u novcu jer je potrebna i ljubav, pogotovo za one kojima je naša ljubav najpotrebnija.

• Puno hvala na vremenu koje si odvojio za mene i želim ti puno osobnih i sportskih uspjeha u budućnosti.

Eto, to bi bilo sve od Dade i mene. Na kraju bih se htjela zahvaliti, Branku Stipkoviću koji mi je omogućio ovaj intervju, fotografima iz Sportskih novosti, Zorislavu Srebriću na počasnim ulaznicama za utakmicu s Maltom, cijelom timu koji je omogućio da se o ovom intervjuu piše u Sportskima i Bohemu i još jednom Dadi Prši što je pristao na razgovor sa mnom te se nadam da je bio zadovoljan s pitanjima. Ovim putem bih čestitala i Vatrenima budući da su na tronu u svojoj skupini. Neka im je sa srećom i neka sve razvale u Njemačkoj.